U vrijeme rokokoa naglo raste potražnja za stolnom srebrninom; ono više nije bilo korišteno samo za izlaganje u vitrinama ili na stolovima aristokracije u svrhu pokazivanja statusa i moći vlasnika, već se počelo koristiti i za posluživanje hrane. Srebro iz razdoblja neoklasicizma i empirea bilo je inspirirano antikom. Forme su potpuno čiste sa izduženim, elegantnim konturama i visokim ručkama, dok je ukras bio krajnje suzdržan. U razdoblju empirea, osim srebra, iznimno popularna je i pozlaćena bronca, a ponajbolji primjerci su zasigurno francuske provenijencije. Pozlaćeni i patinirani svijećnjaci s karijatidama koje nose gornje dijelove svjećnjaka karakteristični su za razdoblje oko 1800-te godine.
Austrijsko srebro iz razdoblja rokokoa i neoklasizicma, a osobito iz vremena napoleonskih ratova, slabo se očuvalo do današnjih dana. Razlog tome je dodatni porez koji je na početku 19. stoljeća uvela Habsburška Monarhija na prodaju srebra i srebrnine, podjednako za građanstvo i Crkvu. Iako se od ovih restriktvinih mjera postupno odustalo, one su nepovoljno utjecale na proizvodnju i trgovinu srebrom i zlatom početkom stoljeća, koja je dovela do smanjenja broja radionica i teških uvjeta u obrtu u cjelini. Ipak, unatoč svemu, Beč je ostao središte proizvodnje srebra najviše kvalitete, u izradi i dizajnu,  dok je postepeno rasla proizvodnja srebra i u manjim gradovima diljem carstva.
Najveći dio zbirke metala u kolekciji Marton pripada razdoblju bidermajera, dok manji broj komada potječe iz osamnaestog stoljeća, razdoblja rokokoa i neoklasicizma.