Nedostatak kaolina, osnovnog sastojka za proizvodnju “pravog“, tvrdog porculana, rezultirao je u Francuskoj razvojem sličnog, puno osjetljivijeg nadomjeska. Meki porculan, po svom sastavu puno sličniji staklu, bio je znatno osjetljiviji u usporedbi s tvrdim porculanom kakav se proizvodio u Meissenu; teže ga je oblikovati i lakše se iskrivljuje u peći, s površinom koja se lakše zagrebe. Ipak, upravo su karakteristike stakla učinile meki porculan toliko poželjnim; mliječna bjelina, blistave, duboke boje podloge te obilna pozlata razlozi su zbog kojeg je porculan proizveden u Sèvresu postao najtraženiji i najskuplji porculan u Europi u drugoj polovici 18. stoljeća.  

Priča o Sevresu počinje 1740. godine kad su dvojica odbjeglih radnika iz manufakture Chanilly, tvrdeći da znaju tajnu izrade mekog porculana, uspjeli osigurati potporu skupine ljudi bliskih dvoru Luja XV. Godine 1745. manufakturi je dodijeljena kraljevska privilegija koja im je omogućila da jedini u Francuskoj proizvode porculan “na način na koji se proizvodi u Saskoj (Meissenu), oslikan ljudskim likovima, u neograničenoj paleti boja uz korištenje pozlate“. Prvotno smještena u dvorcu Vincennes u istočnom predgrađu Pariza, manufaktura u ranim godinama, uglavnom eksperimentalne proizvodnje nije ostvarivala dobit te je reorganizacijom 1751. godine kralj postao vlasnikom četvrtine dionica. U kolovozu 1753. godine manufaktura je službeno postala “Manufacture du roi “ te je za označavanje svojih prizvoda smjela koristiti kraljevski monogram u obliku dvaju isprepletenih slova L. Na ovu je odluku snažan utjecaj imala kraljeva ljubavnica Madame de Pompadour koja je postala glavni pokrovitelj i potrošač manufakture. Proizvodnja je 1756. godine preseljena u Sèvres, u blizinu njezinog posjeda Bellevue, prikladno smještenog uz cestu između Pariza i Versaillesa. Isplativši nagomilane dugove, Luj XV. je 1759. godine postao jedinim vlasnikom manufakture koja je sve do Revolucije ostala u privatnom posjedu francuskih kraljeva.

Tijekom revolucije proizvodnja je smanjena, a proizvodi su bili neujednačene kvalitete. Za vrijeme Napoleonove vladavine manufakturi je vraćen raniji status te su njeni proizvodi ponovno postali predmet žudnje europske aristokracije. Ipak, karakter proizvoda uvelike se promijenio; godine 1804. skupa mekana masa je potpuno napuštena, uveden je čitav dijapazon novih boja (one ranije nisu se  mogle primjeniti na tvrdoj masi), a pozlata je postala plošna i nanosila se u znatno tanjem sloju.